Kao što sam već napomenula, da sam na vašem mestu, bez minimalnog znanja italijanskog se ne bih ni upuštala u celu avanturu. Međutim, postoje neke hrabre osobe koje su tako uradile i vremenom su naučile. Jer su živeli gde se italijanski govori i, na kraju, saživeli su se sa jezikom.
Najbolje je raspitati se u Italijanskom institutu za kulturu u Beogradu. Osim što drže kurseve, imaju i informaciju o školama jezika u Italiji. Samo, morate biti oprezni - jer nisu svi sertfikati validni, odnosno pojedini univerziteti ne priznaju sertifikate određenih škola. Za one koji ne vole rad u grupi, uvek mogu da nađu privatnog profesora italijanskog jezika (ako je nekome potrebna profesorica u Beogradu ili Subotici, javite se).
Sad kad je to rečeno, ukratko ću opisati svoje iskustvo. Naime, jezici mi idu relativno lako, i zbog toga sam i odlučila da uzmem italijanski, jer mi se činio laganim. Da, ako ste turista koji hoće da poruči espreso. Međutim, ulaženje u gramatičku strukturu jednog jezika sa dvadesetak godina je izazov. Prvo, gramatika jeste bitna, ali donekle. Rečnik je ono što fali ljudima koji uče jezik u sredini gde se ne govori. Znam i sama, čim nisam znala neku reč, rekla bih na srpskom i od tog momenta je ceo razgovor prešao na srpski. Tad sam rekla dosta, pogledala kurseve i odlučila se da odem u Ređo di Kalabrija, na Univerzitet Dante Aligijeri.
Postoje tri, jedan je u Peruđi, drugi u Sijeni, a treći u Ređu, i kao što rekoh, postoje i mnogo drugi, ali su ovo baš univerziteti za strance.
Zašto Ređo? Jer je bio najjeftiniji. Međutim, ono što sam dobila je neprocenjivo. Postoje kursevi od A1 do C2, s tim da kursevi A nivoa traju 1 mesec, B nivoa 2 meseca, dok C nivoa traju nekoliko meseci. Na početku se radi test znanja da bi se odredilo kom nivou pripadate. S mojim ubrzanim italijanskim (znala sam samo gramatiku) sam bila B1 nivo. Predavanja su svakog radnog dana, opet za različite nivoe su predviđeni različiti rasporedi. Raspored B1 se sastoji od pet puta nedeljno gramatike, tri puta nedeljno razgovor, dva puta nedeljno pisanje i audiovizuelni deo, i jednom nedeljno vežbe jezika. Na kraju kursa se radi test, ako se želi, iz svih disciplina i dobija se sertifikat. Za one koji su bili najbolji na svom nivou, čeka malo iznenađenje u vidu besplatno kursa sledećeg nivoa.
Predavači su veoma ljubazne osobe, sa željom da nas nauče što bolje, a osoblje fakulteta je uvek na usluzi (oranizuju čak i smeštaj, ako nemate - cena smeštaja je od 150 do 200 evra, sve zavisi od soba i stanova, naravno, minus režije). Takođe, postoji mogućnost da dobijete stipendiju na fakultetu, ako ne možete da platite kurs u potpunosti. Tamo je i Enco, koji uvek organizuje ekskurzije, što po Kalabriji, što po Siciliji i to je nešto što veoma toplo preporučujem, jer nisu skupe, a vidite i okusite ono što nikada ne biste mogli. Studenti su iz celog sveta, ima nas sa svih kontinenata i uvek se vraćaju, zadovoljni onime što im je pruženo.
Zašto je ovo iskustvo najbolje za jezik? Jer ste bačeni u sredinu gde vas niko neće razumeti ako kažete na srpskom, pa objašnjavate rukama, nogama, opisujete, koristite sinonime i šta već ne. I tako se jezik uči.
Pored toga, svi savetuju da ste u stalnom kontaktu sa jezikom, što preko gledanja filmova i slušanja muzike, što preko održavanja kontakta sa vašim italijanskim prijateljima.
Sad kad smo pokrili pitanje jezika, možemo da pređemo na prvu četvrtinu vašeg puta - papirologiju.
Alla prossima volta,
Ivana
P.S. Ako odete u Italiju, ponašajte se kao Italijani. Za savladavanje jezika je veoma bitna kultura, tradicija i duh naroda. In bocca al lupo!
No comments:
Post a Comment